STARE PARTIJE I DRUŠTVA
                                                                                                                                                                                                               

 

   

     Nekada nisu postojali klasični muzički sastavi. Postojali su samouki muzičari entuzijasti koji bi se okupili za vrijeme veselja, plesa, svadbe i ostalih veselica. Skupili bi se samouki muzičari u partiju koja je onda odigrala, nekoliko plesov. Pasionirani plesači nisu čekali mužiku, već bi zaplesali drmeš, te uz imitiranje svirke pjevanjem, trlenkovanjem. Posebno bizarna glazba pratila je ples na čehanju perja. Dva ili tri dečka su uzeli metle i po podu s njima strugali i popevali i huškali. A mi smo se prijele dve i fralalala daralalalala. Dečki su z metlama i svirali i popevali, a dekle su tancale. Kak je bilo, lak smo tancali. Nije to bila izvedena mužika. Pripovedala je stara baka Kata Sabolekova.

 

     Jedno takvo društvo bio je ''Muzički sastav iz Kuljevšice''. Tu ne postoji godina osnivanja jer oni sviraju još od prije II Svetskog rata, prema sjećanju Silvestra Galića iz Kameničkog Podgorja. Zapravo to su bili seoski mužikaši od Ivanca do Lepoglave. Svirali su negdje do 1965 godine. Tada su počeli osnivati svoje muzičke sastave. (Vuglari, Gradiščani, Veseli Jerovčani, Stari prijatelji, itd., koji su 70' snimili svoje prve gramofonske ploče.

U stari partiji iz Kuljevšice svirali su: Mihael Galić prva violina, Silvestar Galić druga violina, Ivan Stančić violina kontra, Blaž Stančić bajs, Stjepan Strupar cimbal. Na slikama: „Društvo iz Kulješice“.

 

Untitled_0001

Untitled_0005

Untitled_0003

 

Isto to društvo je kao ''Muzički sastav iz Kuljevšice'', snimio za Radio televiziju Zagreb, za emisiju ''Smjerom putokaza'' urednika Mire Mahečića, 1965 godine jedan muzički uradak, odsviravši mix valcer i polku.

''Muzičko društvo iz Kuljevšice'' bilo je vrlo popularno u svim selima Ivanečkog kraja.. Svirali su i nastupali na društvenim događanjima, svadbama, čehanjima perja, belatvi kuruze, proštenjima, zabavama, i ostalim veselicama.

                                                                                                                                                      Silvestar Galić 2005.godine.

   


Fiškal, Juha, Lovra i Kos, koji ima veliki nos

     To je njihov naslov, zapravo, tako su sami sebi nadjeli ime daleke 1945.godine. Radi se o tamburaškom sastavu iz Grede, kod Nedeljanca, koji se afirmirao skladnim izvođenjem narodnih pjesama, tako da se za njih čulo čak do Beograda. Dogodilo se 1970. godine: došao neki čovjek iz RTV Beograd i poveo mužikaše u studio. Zasvirali oni u svoje tamburice i snimili tako na ploču četiri kompozicije: Vesela polka, Noć je tiha noć, Oj oblaci tužni sumorni i Šešir moj. Lijepo nas tamo primiše i ugostiše - pričaju ovi veseli muzikanti. Svaki je dobio na ruke 36.000 starih dinara i prema ugovoru ostvarujemo 10 posto od svake prodane ploče. Rekoše nam da će na ponovo pozvati i da će se još

naših pjesama čuti s ploča. Nama je to baš drago. Neka nas oni samo zovu. Mi znamo pjesama da svima i imena ne znamo. Mogu oni s nama snimiti i stotine ploča Morali smo se malo i premanduriti, jer smo sa morali i slikati - rekli su nam da je to za omot naše ploče. Tako pričaju ovi muzikanti veseljaci, koji se najbolje i najljepše izražavaju kad zasviraju u svoje tambure, I na kraju - da ih predstavimo. Vođa sastava je (kapelnik) Franjo Gradečak, primaš, Alojz Kolar svira brač, Josip Černila je majstor na kontri, Lovro Cesar daje ritam na basu i Đura Cafuk tenora na primi.

Tako priča Lovro Cesar iz Nedeljanca jedini još živući član. No nažalost i on je umro. Zadnji smo se put čuli 2008. godine.

 

Marko Bolčević (r.1908) mužikaš iz Voće pripoveda:

 

Negda ni bile muzičkih sastava ili ansambla kak su se 70' zvali. Bili su samo svirači, ko je kaj znal igrati i onda bi se skupili i tak odigrali. Vu Voći je prije i par let, posle rata bilo poznato društvo Bolčević, brati, bratići, uglavnom rodbina. Tu partiju je vodil moj otac Franjo. Mnoge je on navčil igrati. Sečam se da je od Kameničkog Podrorja dolazil Ivek Šantalab, kaj se je vučil igrati violinu. Pokojni otac Franjo od kojeg sam ja naučil svirati, svirao je violinu, tamburu i duhačke instrumente. Umro je 1946. godine u 82 godini. Posle rata su došli Vočanci s Kukecom i Begom koje je moj otec takaj, vučel igrati. Najrajši si je znal zaigrati i zapopevati „Jedna je majka smilena“. Mene je prvu navčil: „Pastirček ovce pase po zelenom bukovlju“. Posle su nas nasledili Veseli Voćanci, koji su bili mnogo poznati.

Iveka Šantalaba sa njegovom družinom Veseli Štigleci, kak su se nazivali, sreo sam 2005. godine na festivalu „Vu srcu te nosim“ gdje su nastupali. Tu sam napravio i nekoliko zapisa starih pjesama. Pa tako i pjesme „Jedna je majka smilena“.

 

 

Jedna je majka smilena,

jednu je čerku imala,

ni ju je dala videti,

suncu niti mjesecu.

 

Ako me očeš videti,

moraš se gori stajati,          

a ja ču na brežuljak taj,           

pustit ću zadnji uzdisaj.

 

Če me očeš videti,

moraš na nebo gledati,

gori na nebu, gori sam ja,

gori za menom sunašce sja. 

Ako me očeš videti,

moraš na more gledati,

tamo na moru, tamo sam ja,

tamo za tebe plačem ja.

 

 

 

Zaselak Jelovec u donjovoćanskoj općini, smješten je uz samu hrvatsko-slovensku državnu granicu. Tu u miru, u pravoj prirodnoj oazi, živi poznati proizvođač vina i mlijeka Tomo Kočet, harmonikaš i jedini živući član Veselih Voćanaca. Kao „Društvo iz Voće“ počeli smo kao skupina muzičara već 1945. godine a od 1960. kao Veseli Voćanci. Osnivači su bili Janko Kukec violinist i vokalni solist, te ja, kao harmonikaš. Snimili smo četiri gramofonske ploče, i jednu audio kazetu. Često smo nastupali na različitim svečanostima, smotrama, festivalima a najviše svirali na svadbama.

 

Josip Sinković iz Gusakovca pripoveda:

 

 

.....Ja sam z Gusakovca, tam de se pokojni Lojzek (Grden) naselil... On je bil z Lepe Vesi, prioženil se v Dubovec, a to ti je bile same prek potoka. V Gusakovcu su imeli liepu veliku njivu, pak se tu Lojzek i Pavica, (njegva žena, rođena Lukec) napraviliSeoski turizem”. Nažalost je Lojzek jake cvrcal i prerane hmrl. Sad to dalje vodi njihuv sin.

   Lojzekov tast, Ljubek i moj tata Ljudevit, su lieta skup igrali. Ljubek v violinu, a tata v bugariju..Zvali su se Blagci, jer su tu bili još i Pavel Blagec violina, Dragec Blagec, zvani Vajzek ili Markić (otec mu je bil Marke) Strašni bajsista. Muoj Vujec Franjek Blagec 3. violina. Onda je Pavel prešel v Zagreb, pak je Ljubek igral male v prvu, male drugu violinu, a prvu je onda igral Iva Sobak. Jake dober na violine, ali usetljiv, znal se resrditi i gojsti napustiti.  A poune put ti je i ovaj z žveglu, (kaj igraju rašpu) Pugar Šteef, zvani Svilčec, igral z njimi. On je i violinu fantastično igral, a bil je, kak je moj tata pripovedal, nemoguće muzikalno nadaren, tak da je pesmu jemput čul i mam mogel igrati. Tak su igrali v Slavonije v Ivankovu. Onda je Svilčec Slavoce spipaval kaj se igra, i došel za stol i to onda odigral. Tate je prišepnul, G,D,A,E i onda su igrali, došli su na jenu svadbu, a udigrali 3. 1947. leta, denes toga nema. Same na tem Blagcuvem bregu mi je mama rođena. Bile su 22 hiže i 5. mužikašov, a denes nema v 3. sela 5 mužikašov. !!

   Nažalost, još dok su bili živi Ljubek, Markić i moj tata, niesu ni jenu pesu sneli.  Ja sam tatu molil i prosil, još kad je već i Markić hmrl. da on i Ljubek Lukec pred mikrofonem i kamerom male pripovedaju, ali tata nie i nie štel. Tata je prie 7. liet, hmrl a ljubek prie 4. I nema nigde nis snimljene, nažalost.!?

  Kad to vidim ovde v Bavarske. Kak se starina čuva, i na mlade dalje prenosi, mora da budeš zaviden.

O Vajdičima pripoveda:

Vajdići su bili gudački sastav: primu, prvu violinu, obligat ili drugu (sekundu), žveglicu i bajs. Vu njihovu kraju je negda bilo »šest partiji goslarov, a tamburaši su došli potli«. Vajdići su si sami napravili štrumente, pa čak i bajs.

Prva violina,  Merkić (Mirko) Vajdić, (sin mu je Štef, violina z Haubiksov), bajs njegov brat Štef, (s cigaršpicem, navek ga je imel v ustima), zvali su ga Čeber, druga violina, Štef Kuzman, trejta violina Lojza Kreber, bugarija Pezić i žvegla, Svilčec Pugar. Prve gousli (violina) su se dost mienjale, negdar Svilčec, negdar Sobak Iva z Dobrih Zdencov, pak Ljubek Lukec z Dubovca. Na slikama dolje: “Društvo ili orkestar Vajdići”.

 

Klasična tamburaška društva  sastojala su se od bisernice, kontrašice, brača, dviju bugarija i bajsa.

U Pasanskoj Gorici najbolji svirači su bili Slivari, njih trojica, a igrali su bisernicu, bajsicu i brač.

U Mariji Bistrici igrali su i guslači, tamburaši i pleh mužika. Bilo je mnogo gostionica a u svakoj po jedana partija. Igralo se kod Žagara, Pikolje, Vratarića, Rumića, Beljaka, Hudeka, Kolnika i drugih. Najpoznatija društva u Bistrici vodili su Belko Janko, Martin i Antun, pa Mijo Čižmak, Januš i Marko. Oni su bili violinisti.

U Orehovoj Gorici bili su poznati tamburaši Ciglinečki, a s njima su svirali Stjepan i Andro Novosel.

A ov Stjepan Novosel z Orehove Gorice je bil moj tetec, (teča je još živa, na Martinje bu imela 95. liet  a tetec je i desetlječima igral i orgulje  Pri Svetem Jurju v Gornje Stoubice)

U Oroslavlju su bila tri Gredička, dva Gorupca i jedan Jagačić. To su bili tamburaši, prvorazredni mužikanti, a zvali su se, ''Stari Oroslavci''. Si su mrtvi.

U već spomenutoj gostionici kod Valterdorfa svirali su Hurstovi. Oni su svirali srijemske tambure. Zatim su svirali guslači Bilići i Gorički iz Bedekovčine. Dragec Gorički bio je najpoznatiji svirač Bedekovčanskog  kraja.

U okolici Jakovlja bilo je i tamburaša i guslača. Bila su dva naročito poznata sastava, Kovači i Klančiri. Gaber Klančir bio je poznat sve do Zagreba, gdje je povremeno igral sa svojim sastavom. Bilo ih je pet, a bili su »čisti guslari, bez žveglice. To su bile dobre mužike, bolje neg ove denešnje. Najbolša partija je skup od pet svirača, gde su dobri svirači. To je ko šaka, to je ko pet prsti, to je ko jedan.

U Lazu su igrali tamburaši Mikuši. Oni su znali i guslati. Iako nisu igrali za ples. Iz Laza treba  spomenuti svirača u dvojke, Čuku Lukca, koji je svirkom kratio vrijeme na paši.

U Sv. Mateju svirali su Podvorci, jako dobri Šišaki i Planinci Benčeci i Kučke sa sastavom: »bajs, gosli, tambura i žvegla«.

U Donjoj Bistri svirali su tamburice, i to farkašice. Bila su tri poznata tamburaška društva. Jedno sa Špoljarom, Savnikom, Bašićem, Grgačom i Belušićima, drugo s Novoselom, Škrlinom i Šimunićima, a treće sa Šantićem, Rožmanom, Živjakom, Škreblinom i Pučkom.

Josip Sinkovic.  22.05.2013. godine.

 

Braća Benci također su bili muzičko društvo iz Perša Vesi, od 1945. godine. Kasnije su kao „Braća Benci“ postali vrlo popularni.

 

 

 

 

O Podravini: Zdravko Šabarić

Podravska glazbena tradicija

 

Podravci su oduvijek pjevali i plesali u svakoj prigodi. Pjevali su u crkvi uz orgulje, na paši uz frulu, a u svatovima uz dude i cimbule. Svake se nedjelje i na crkveni blagdan plesalo kolo i pjevalo. Nijedan značajniji događaj nije mogao proći bez pjesme, plesa i svirke. Radi toga posebno su bili cijenjeni mužikaši. Uvijek su dobro došli u svako društvo i u svako vrijeme.

Stariji Đurdevčani pamte da je nekada u gradu svaki kvart, pa i svaka veća ulica, imala svoj sastav. Ništa drugačije nije bilo ni u ostalim podravskim sredina­ma. Nije to bila neka vrhunska svirka, no mještanima je ona puno značila i bila "najbolša". U nekim selima poput Grabrovnice, skoro je svaka kuća imala neki instrument, pa kad se god ukazala prigoda i mladi i stari znali su se okupiti u sre­dištu mjesta i pjevati i plesati poznate pjesme. Za neke značajnije prigode kao što su svadbe, međusobno su se dogovarali kako će oformiti sastav i tko će svirati za tu prigodu. Odluku o tome obično je donosio najpozvaniji mužikaš, prva violina Duka Cvitković. Poneki "falš" nije se uzimao kao grijeh. Važno je bilo da se selom ori pjesma i pleše "po domače".

 

Da su Podravci zaista voljeli svoj zavičaj i svoj dom, ma kako bio težak život u njemu, svjedoče brojne pjesme o kraju, ali i himne. Naime, u nekim selima pjevale su se pjesme koje su osmislili pučki pjesnici i glazbenici koje su nazivali i prihvaćali kao svoje himne. One su se obvezno izvodile u raznim prigodama (za­bave, svadbe, vjerski blagdani i dr.). Jedna od takvih je i himna o selu Hampovica stara 60 godina: Selce divno, ti ispod tih bregov II Silno ljubljeno od tvoji sinov II Onstran šumice druge gorice, IIV kojima rodi slatko vince. II Hampovica, ti ti si nam mati, II Nas rodni kraj, tu je pravi raj. //Male hižice, smeskom nas prate // Gde nas slobodne, vide Hrvate,

O lijepa, o draga, o mila, o ravna Podravina!

Ako danas gledamo i slušamo starije Podravce kada se vesele uz svoje pjesme, s pajdašima u goricama, na svadbama i sl., čut ćemo, a i vidjeti, s koliko ih emocija doživljavaju. Podravina je u pjesmi okićena superlativima i srdačnim epitetima:

Podravine moja mila, Alaj je divan taj podravski kraj, Moj prelepi zavičaj, Podravino volim te, Podravska krv, itd.

Mnogi od tih sastava, naročito oni u manjim sredinama, gotovo da nisu imali posebno ime. Iz tog razloga danas je teško utvrditi njihov broj, imena članova sastava, odrediti njihovo područje djelovanja i trajanje. Identificirali su se, rekli bismo danas, po teritorijalnom principu. Znalo se reći da će u svatovima ili na zabavi "igrati Peščani, Molvarci, Šemovčani, Miolančani, Hampovčani", itd, ili pak samo "mužikaši", odnosno "tamburaši".

Sastavi su se organizirali i po "obiteljskom principu". Obično je to bila obi­teljska tradicija, potpomognuta genetskim nasljeđem. Tako ćemo naići na niz sastava u kojima su braća ili otac i sinovi činila okosnicu pa čak i većinu članova (npr. "Braća Gašparići" iz Đurđevca, "Glavanovići" iz Novigrada Podravskog, "Zibregi" iz Ferdinandovca). To je bilo i logično s obzirom da su živjeli u jednoj zajednici, u jednom domaćinstvu, a pogotovo tijekom zime i dugih zimskih večeri kada su imali više vremena za uvježbavanje.

Treći način organiziranja sastava bio je cehovski. Jedan od takvih bili su "Ko­lari" iz Grabrovnice, tamburaški sastav čiji su članovi bili po zanimanju - kolari. Naš uvaženi etnomuzikolog dr. Ivan Ivančan napravio je brojna terenska istraži­vanja i zapise diljem Podravine, između ostalog i o podravskim sviračima: soli­stima, mužikašima i tamburašima. Njegovi kazivači govore o poznatim sumještanima, glazbeno nadarenim seljacima, koji su se izmjenjivali u sastavima ne samo po kvartovima, nego i po selima. Medu brojnim glazbenim sastavima bilo je, naravno, i onih ambicioznijih, organiziranijih, eksponiranijih i "na glasu", koji su ime određivali najčešće po vođi sastava.

Glazbeni sastavi u to vrijeme osim što su naravno trebali znati svirati, morali su biti u dobroj kondiciji kako bi izdržali prema potrebi dugotrajnu svirku. Nije bilo razglasa, pa je i grlo moralo biti u dobroj kondiciji. Povrh svega posebno je bilo važno kakvi su bili zabavljači, jer o njima je ovisilo kakav će biti "štimung" i "spelancije". U Đurđevcu su po tome bili poznati "Majetići".

 

Krajem 60-ih godina prošlog stoljeća snažnije se afirmira podravska narodna glazba, dobrim dijelom zahvaljujući snimanju prvih gramofonskih ploča i po­javom prvih gramofona. Postupno se izdvajaju sastavi i solisti poput legendar­nog Blaža Lengera, Marice Hasan, Vladimira Smiljanića, Korenića, Gašparića, Markovica, Veselih Podravaca i dr. Pritom valja istaknuti veliku ulogu tada vrlo popularnih lokalnih radio-stanica na čijim su se valovima svakodnevno uz slu­šane želje i pozdrave "vrtjele" i odašiljale podravske i bilogorske pjesme. Tko se ne sjeća Radio-Đurđevca kojeg i danas slušamo nakon 45 godina, Radio - Virja, Radio - Pitomače ili male, ali moćne radio-stanice Bilogora, Kapela. Neke radio stanice, osim što su emitirale takve zabavne programe, okupljale su glazbene sastave i pjevače da bi im napravili prve snimke. Radio-stanice su organizirale čak i glazbene festivale.

Radio stanica Đurđevac priredila je tako 1968. godine u đurđevačkom Za­družnom domu natjecanje na kojem je sudjelovalo sedam narodnih sastava i dva pjevača: Pajcuri, Vlahovići, Korenići, Markovice, Gašparići, Božici i Lončari te pjevači Milan Gazibara i Martin Hegedušić. Prvo mjesto pripalo je sastavima Markovice i Korenići.

U to vrijeme uočavale su se neke manjkavosti pa time i kritike glazbenih zna­laca, koje su se odnosile na skromnu glazbenu naobrazbu interpreta, što je imalo utjecaja na komercijalizaciju i napuštanje izvornosti podravske glazbe. Povodom spomenutog festivala Josip Biskup u Đurđevačkom vjesniku piše: "Ovaj mali festival otkrio je niz slabosti na muzičkom polju. Naime, narodni podravski melos je toliko osiromašio da ga gotovo i nema. Kajkavski je dijalekt gotovo posve napušten. Za oživljavanje toga melosa najviše su, svakako, dali narodni sastav Gašparići, ali nesumnjivo daje i ori u njihovoj interpretaciji osiromašen….Interesantno je ipak spomenuti da sastavi nisu kritični sami prema sebi i nisu u mogućnosti da objektivno ocijene svoju vrijednost....Sastavima bi trebao raditi muzičar koji bi im ukazao na manjkavosti i teškoće…."

Nešto od rečenog vrijedilo bi i danas. Tradicijska glazba, kako u Hrvatskoj, tako i u Podravini, danas se njeguje pretežito u sklopu kulturno - umjetničkih društava, Osnovnim školama i nešto u glazbenim sastavima. Novo vrijeme do­nosi nove poglede i preobrazbe, nove aranžmane s novim zvucima, pa čak i elektronskim. Sve to može biti zanimljivo, dobro, kvalitetno odrađeno i to tako treba prihvatiti. Međutim, stoji činjenica da se u Hrvatskoj izvorna podravska glazba izvodi nešto rjeđe nego ostala. Lako je nabrojiti nekoliko glazbenih fe­stivala, (Glazbeni festival "Pjesme Podravine i Podravlja" u Pitomači), nekoliko smotri folklora ili javnim manifestacijama poput Picokijade, Podravskih motiva, Martinjskih dana Virja, povremene ili stalne glazbene emisije lokalnog radija i Hrvatskog radija, ili poneke televizijske emisije, uglavnom HTV-a, ("Lijepom našom", "Svirci moji" i dr.).

 

Svirka, pjesma i ples

Jedan od prvih najstarijih (pravih) instrumenata bile su dude (u nekim selima zvali su ih i mrčaljke, dudice, cucek). Tu su zatim dvojnice ili fajfa koje su se zna­le ujediniti s dudama čineći tako ansambl. Isto tako zajedno su se svirale jegede (violina) i dude.

Etnomuzikolog Josip Tomec iz Virja (1897.) u svojim zapisima iz 19. st. o sviračima i sviranju piše: Svirka: "Otkad se starci sečaju, imali su samo muziku dudaša, dude su bile načinjene od cuckove fčinjene kože, s čuture, s kojom se meh napuhnul, mrčalke, koja je kontruvala i 2 glasnice vu što je dudaš prebiral. Dudaš je igral u svatovi, dudaš je igral, ako je gazda dopuščal, da se družina i težaki razveselili, dok su se gorice kopale, kokruz runjil, ili tukel, ili svetkom posle podne, i fašenske dneve. Potlam se k dudašu pridružil fajfer. Jedan je u fajfu igral, a dudaš je kontruval, i to je za ono vreme bilo za veliko, gde je igral vu svate dudaš i fajfer. Dudašu je zbilja bilo teško igrati navek samomu, on je vustal, a tancari vičo: Igraj ili nakraj ostavi!

Dudaš je da si malko odehne popeval pesme, one poskočice u kuliko se sečam ji nekuliko nikad nijedne poštene, z prsti je prestal prebirati, samo je pustil mrčalku da mu je kontruvala, malo kad bi gde drugde sedel, nego na postelji, a noge je držal na klupi, te lupao šnjima po klupi, kao da su nije njegove bile, višeput bila je veča lupa i buka dudaševi nogu, nego li i njegova duda, dok je svirao, nije nikad pevao, nego nuz ono lupanje nogu, pevao je."

Možikaši, mužikaši

"Ovdi so najviše možikaši cigani (drobni kovači), ima i od naše, ali je nema puno, dva tri v cele Vire. Ovi ido po svate igrat slože se četiri, bajsar, vodja, kontraš i cimbulaš, koj mladoženja oče još lepšo možiko, on si još zeme k ovem četirem klarnetaša. Ovdi možikaši neživije baš ote meštrije, cigani se bave svojom konjskom trgovinom, a ovi so gruntaši, dabome bogečeci, jer koji dober gospo­dar, te nede za možikaša, onda v zimi dok se počme goščuvanje ido igrat samo, da si nekej zasluže, plača jim se za ona dva tri dana gosčuvanja 10 - 12 fr. Predi neje bilo ovakve mužikašev

pri nas, nego su bili samo dudaši, koji so samo igrali:  Dene, dene, dene

Tri kruha za forint,

Leže z brega nego v breg.

To je bilo tak pred jeno trideseti let, dok so počeli dudaše napuščati a možikaše zvati, s prvne se je govorilo: - Bodo mu Cigani igrali. Kad so Cigani prvi složili možika, a navčili so se vele od madjarske ciganov, od ciganov počelo se i naš i se nekoji v hegede vučiti igradi, pak se je jeno vreme igralo na goste, kaj nuz dudaša igrali hegeduš. Hegeduš je vodil a dudaš je samo kontruval."

   U Podravini tradicijska glazba bila je poznata uglavnom po nastupima ansamba­la - mužikašima ili tamburašima. Iako su mušikaši u većini slučajeva stariji od tamburaša, bilo je mjesta gdje je bilo obratno. Mužikaši su bili gudački sastav najčešće s cimbulama, a ponekad i klarinetom. Tu su zatim dvije violine - egede (prva i druga), jedna kontrašica (viola) i bajs. Kod miješanih sastava kontrašicu bi mijenjala bugarija ili u novije vrijeme gitara. Tamburaši sastav sačinjavali su je prva i druga bisernica, bugarija i berda, a ponekad i violina.

Na raznim prigodama znali su se svirati neki instrumenti i pojedinačno. Uz ranije spomenute dude i fajfe to su bile cimbule, usna harmonika (zobna armonika, mogude, dudice, armulke) i harmonika. Podravci uvijek željni pjesme i plesa, znali su se zabavljati i u nedostatku mužikaša ili tamburaša. Nije ih bilo u svakoj prigodi i veselici. Tada su do izražaja došli snalažljivi pojedinci koji su napravili improvizirane instrumente "svirajući" na češljevima, "rifljači", staklenim bocama, priborom za jelo, raznim posudama itd.


Braća Gašparić

Svirači i glazbenici

Zanemarimo li svirku na raznim improviziranim "instrumentima" kojima se davao ritam ili jednostavna melodija, (žitne vlati, rogovi od vrbove kore, "mrgodala", "škrebetalke", violine od kukuruza itd), najstariji svirači u Podravini bili su dudaši, svirači na dude ili mrčaljku. Bilo ih je gotovo u svakom selu. Svirali su na svatovima, čehalcu, crkvenim blagdanima, pokladama i dr. Neki od njih, pali su u zaborav. Ipak jedan dio ostao je zabilježen u monografskim knjigama o Podra­vini ili zapisima etnomuzikologa poput Vinka Žganca, Zlatka Špoljara, Božidara Širole, Josipa Tomca, Franje Ksavera Kuhača, Franje Židovca, Ivana Ivančana, Stjepana Večkovića i dr.

Osim duda ponegdje se i dalje sviralo na drugim instrumentima koje su ljudi sami izrađivali i ukrašavali rezbarijama. To su bile okarine, fajfe, šaltve, (h)egede ili jegede, brumbe, cimbule, usne harmonike (mogude, armulke, dudice). Tradi­cija individualne "muzike" postupno nestaje pojavom glazbenih sastava. Prestaje pomalo i izradba takvih instrumenata, da bi se danas održala kod nekolicine za­ljubljenika u tu vrstu glazbe, poput spomenutog Stjepana Večkovića iz Zagreba, zatim Marijana Fučeka iz Đurđevca, Dražena Štefana iz Virja i drugih koji osim za vlastite potrebe, ove instrumente izrađuje za kulturno - umjetnička društva, škole, pa i za pojedince kojima je podravska glazbena tradicija ostala u srcu.

Kulturno - umjetnička društva u Podravini, odigrala su izuzetno važnu ulogu u njegovanju i očuvanju tradicijske glazbe. Ne samo kao njegovatelji i prezenteri takvog glazbenog izričaja, nego i kao svojevrsni rasadnik glazbenih talenata. Upravo su KUD-ovi bili glazbeni početak brojnim glazbenim praktičarima i teo­retičarima, od kojih su danas mnogi i s akademskim zvanjima.

Podravina i đurđevački kraj, prema tvrdnjama dr. Ivana Ivančana i sadašnjih glazbenih pedagoga, pravo je rasadište glazbenih talenata. Danas u Đurđevcu, vjerojatno kao nikada u povijesti grada nije zabilježen slučaj da je u kratkom vremenskom razdoblju čak petero mladih glazbenika steklo akademska zvanja: maestra Ivana Jaklin, prof. Kristina Benko Markovica, prof. Marta Lončar, prof. Davor Jendrašić, Josipa Franjić sa višom glazbenom naobrazbom, apsolvent na Glazbenoj akademiji u Zagrebu Krunoslav Benko, te Hrvoje Štefanić student na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu, smjer, kompozicija i muzička teorija. Zbog prirode posla i studija, veći dio njih je angažiran izvan

Đurđevca, ali se gotovo svi uključuju prema potrebi u glazbeni život svojega za­vičaja. Naravno, i  u njegovanju tradicijskog glazbenog izričaja.

Iako nije vezano uz tradicijsku glazbu (osim činjenice da je podravske motive koristio u svojim skladbama), nije naodmet spomenuti i Đurđevčana Matu Leščana (1936. -1991.), sjajnog glazbenog pedagoga, skladatelja, frankfurtskog ka­tedralnog zborovođu i orguljaša, koji je i danas ostao autoritet u crkvenoj glazbi.

Mogli bismo i dalje nabrajati značajna imena iz đurđevačke glazbene povijesti, ali to je jedna kompleksnija tema za drugačija istraživanja. U svakom slučaju, samo ove činjenice mogu biti poticaj i fenomen za muzikologe, etnologe, socio­loge i druge znanstvenike.

 

 

Josip Jurinjak 2013. godine.

 

 

Sudovečki mužikaši

Na cesti između Novog Marofa i Križevaca nalazi se selo Sudovec. 50' godina tu je djelovala je družina

 Sudovečki mužikaši“

Josip Ficko

U družini „Brkovi pajdaši“ iz Lepoglavske Purge, uz kapelnika brkatog Mirka Štefuljaka, bio je osobito zapažen Bajzar Josip Ficko. U lijepoj narodnoj nošnji iz lepoglavskog kraja. Na svojim je starčkim leđima Ficko uvijek imao i kožnu torbu u koju se pohranjuje prikupljeni novac, kojeg prikupe svirkom po okolnim selima na svadbama.

 

(nastavlja se)

 

 

 

Stranice o pučkim narodnim sastavima, skupinama, partijama, društvima i svima ostalima koji su djelovali ili djeluju
u cilju očuvanja napjeva, pjesama, običaja i tradicije svoga kajkavskoga kraja.

The purpose of these WEB pages is to save all musician achievments of its villagers of Zagorje, Prigorje, Podravina, Pokuplje, Međimurje,
 Moslavina and Posavina, to show them to the whole world as a way of remembrance of those who are gone and for today´s generation
 to take a pride in them and to be an example for coming generations.
Computer design and copyright ©1998. - 2013.
http://www.podravske-sesvete.hr

  STARI NARODNI GLAZBENI SASTAVI

Zagorja Prigorja Podravine Moslavine Posavine Pokuplja Međimurja